Danas sam objavila da sam prestala dojiti Juditu i dobila sam divne poruke koje su me ganule i na tome vam hvala. <3 Toliko vas mi je pisalo da vas čeka isto, da ne znate odakle krenuti, da se bojite, da vas boli… I zato pišem ovaj blog post – iskreno, korak po korak, da znate da niste same i da vam dam podršku.

Od samog početka – samo mama, samo dojka

Judita, baš kao i njezin stariji brat Benjamin, nikada nije koristila dudu ni bočicu. Nikada nije probala adaptirano mlijeko. Uspavljivala se isključivo dojenjem i nošenjem, i to samo od mene.

S Benjaminom je bilo jako teško jer je bio grozan spavač, uz to ga nitko drugi nije mogao uspavati osim mene, i to mi je tada bio pravi horor. S Juditom je bilo nijansu lakše, jer je bolji spavač i brže bi zaspala. No i dalje – sve je ovisilo o meni. A s vremenom, to više nije bilo održivo.

Kako sam znala da je vrijeme

Kako je rasla, dnevni podoji su se prirodno počeli smanjivati. Nakon godine dana jela je jako dobro, 3 glavna obroka i 2 užine, tako da joj dojenje nije bilo potrebno. Dani su nam bili ispunjeni aktivnostima i bilo joj je lagano preusmjeriti pažnju, tako da je ostao samo podoj za popodnevno uspavljivanje.

Ali noći… noći su bile teške, neizdržive. Ona je željela dojiti doslovno cijelu noć, a ja nisam spavala gotovo ništa. Osjećala sam fizičku bol, toliko da bih podoj mogla izdržati možda 20 sekundi prije nego bih je morala maknuti. Bila je frustrirana, budila se, plakala… Dodatno nas je pogodio jedan od najtežih perioda jer je Judita imala upalu uha za upalom. U četiri mjeseca, pet puta joj je puknuo bubnjić. Bilo je to razdoblje noćnih horora, uz zubiće i puno, puno plakanja. Jedini trenutci mira bili su dok je dojila. To joj je bio spas, utjeha, sigurnost, i zato nisam mogla samo tako prekinuti. Pripremala sam se mjesecima. Govorila sam joj danima da me boli, da ćemo uskoro prestati, da ćemo pronaći druge načine za utjehu. Znala sam da moram paziti i na nju, ali i na sebe.

Prvi koraci – uključivanje Karla i rušenje asocijacije

Znala sam da ćemo do prestanka doći jedino ako uspijemo maknuti asocijaciju na dojku. A to je značilo – netko drugi mora preuzeti uspavljivanje. Tu je uskočio Karlo.

Tijekom vikenda kad bi bio doma, počeli smo s tim da on preuzima dnevna uspavljivanja. Prvi vikendi bili su teški, nije to baš išlo toliko glatko, bilo je tu puno odbijanja, ali nije odustao. Puno ju je nosio, šaptao joj, tješio je i nakon dva vikenda uspio ju je uspavati. Karlo se kroz to zbližio s Juditom na potpuno novi način što mi je posebno drago jer su dobili skroz novu dimenziju odnosa. Sve u svemu, nakon dva vikenda odlučili smo pokušati s noćnim uspavljivanjem što je prošlo uspješno.

Najveći izazov- noć

Noćno dojenje bilo je najteže. Tražila je dojiti više puta, a ja doslovno nisam više mogla funkcionirati. Nakon svih priprema, nakon što se situacija s uhom stabilizirala, odlučila sam da nećemo više dojiti. Nježno, ali odlučno. Bez skrivanja, bez bježanja, bez mijenjanja odluke…Nismo koristili nikakva prijelazna mlijeka, bočice ni formule. Zato što osobno u tome nisam vidjela smisao. Ako završavamo s dojenjem, onda završavamo. Nije mi imalo smisla uvoditi novu naviku koju ćemo kasnije opet morati ukidati.
Naravno da nije bilo lako. Plakala je, tražila, budila se, ali bih joj svaki put ponudila da ju nosim ja ili Karlo, nudila sam joj sebe na drugačiji način, držala sam je, ljuljala, šaptala, pričala. Govorila sam joj da je volim, da sam tu. Bilo mi je smiješno kada je nakon 2 dana tražila tatu da ju utješi i uspava. U tom trenutku mi je bilo smiješno kako me brzo “zamijenila” i bila sam ponosna što je s Karlom stvorila takav povezujuć odnos pun povjerenja i što je prihvatila da je s dojenjem gotovo.

Što se dogodilo nakon prestanka?

Glavno pitanje koje sam danas dobila je – “je li onda počela bolje spavati?“

Nažalost – nije. Za razliku od Benjamina, kojem se san nakon prestanka dojenja značajno popravio, kod Judite to nije bio slučaj. Imali smo par mjeseci horora u kojima je ona bila u jako velikim bolovima i stvorila je naviku buđenja tako da se ona i dalje se budi, i dalje traži utjehu i dalje plače…Ja sam stalno u strahu da je opet bubnjić puknuo, ali evo ovih dana ju jako muče trojke. No glavna stvar koja je drugačija je da ona pruža ruke, većinom Karlu koji ju preuzima i tješi, a kada se smiri položi ju pored mene da do kraja zaspe.

Dakle, nema čarobnog klika. Nema čarolije, samo prihvaćanje i razumijevanje s obje strane. Promjena je vidljiva, ona stvarno razumije da je meni teško nosit ju i zato bira Karla, razumijela je da više ne mogu i zato je prihvatila tu odluku.

Moja poruka tebi, mama

Prestanak dojenja nije lagan, pogotovo ako si dojila isključivo i dugo. Ako si ti bila jedini izvor sna, hrane, utjehe, bliskosti. Ali ako je dojenje postalo frustracija, ako više nema onog lijepog u tom odnosu, ako je samo bolno i iscrpljujuće – onda možda vrijedi razmisliti je li vrijeme.

Ne vjerujem u žrtvu po svaku cijenu. Ako više nema zadovoljstva ni povezanosti, ako to više nisi ti – ne moraš se nastaviti žrtvovati.

Važno je da tvoje dijete zna da si tu. Da si nježna, prisutna, topla. Ali i da smiješ zaštititi sebe. Vjeruj mi – dijete te neće voljeti manje. Samo će naučiti da ljubav može dolaziti i u drugim oblicima. <3

Ako ti mogu pomoći, ako ti treba razgovor ili samo potvrda da ideš dobrim putem – piši mi. Tu sam. ❤️