Jučer sam objavila fotografiju gdje Benjamin, Judita i ja skupa vješamo rublje i napisala tekst o tome kako si ovakav scenarij nisam mogla niti zamisliti kada sam imala samo Benjamina jer od prevelike opterećenosti s njim i svim promjenama koje su uslijedile, nisam imala vremena za ništa drugo.
Dobila sam jako puno poruka od mama koje prolaze ili su prolazile isto što me potaknulo na pisanje o cijeloj situaciji i promjeni koja se meni dogodila u ove skoro 3 godine majčinstva.
Cijeli život sam žudila za time da postanem majka, ali od kada sam to ostvarila, puno puta mi se u glavi vrtila ona poznata rečenica “pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti“. Nisam ni slutila koliko majčinstvo može biti preplavljujuće, koliko se možeš osjećati ispunjeno i usamljeno u isto vrijeme, koliko često se osjećaš krivo i kao da nemaš pojma što radiš…
Kada sam dobila Benjamina, sve te emocije i promjene su me preplavile. Kažu da se s djetetom rodi i majka, ali ja sam si razmišljala kako to nikada nisam dostigla jer ludim na svaku sitnicu; samouvjerena da idem protiv cijelog svijeta, a opet nesposobna da održim kućanstvo… Od silnih odlazaka kod doktora, brige i prilagodbe na promjenu koje majčinstvo donosi, stvari koje sam mislila da moram raditi s njim, mojih, njegovih i Karlovih emocija i potreba, osjećala sam se kao da ništa ne stižem, da nisam dovoljno dobra.
Gomile, gomile rublja, posuđe po cijelom stanu, igračke, robica, dodatni ormari, kinderbet, hranilica, novi kuhinjski aparati – koje sam redovito bespotrebno kupovala da se utješim jer sam mislila da sam tako bolja mama i da nam to sve treba. Mislila sam da će sve biti dobro ako budem radila sokove, biljna mlijeka i da sam tako jako osviještena jer “tako rade mame s Instagrama”.
Živciralo me kako Karlo ne razumije koliko je to sve naporno “pa on samo ide na posao”, “kako se još uz to usuđuje družiti s ljudima i imati prijatelje?”, “zašto nije stalno s nama? Ja sam se odrekla svega!”. Zavidno sam razmišljala kako se žene stignu našminkati, a ja se 5 dana nisam oprala “one sigurno nisu posvećene mame”. I puno drugih misli… Jako puno “moranja” sam imala u glavi, čak još više očekivanja, ali ne od sebe jer „ja dajem maksimum“ (iako je oko mene kaos), nego od drugih – Karla, moje mame, sestre, svemira… Hvatala sam se za trenutke – stare verzije sebe.
A onda su nelagodni trenutci počeli polako nestajati, moje dijete me sve manje trebalo, a ja sam se osvrnula i vidjela da su mi prošli prvi Benjaminovi koraci, gugutanja, a da ja u njima nisam bila potpuno prisutna jer lovim staru sebe – nekoga tko odavno više ne postoji. Odlučila sam prebaciti fokus s pokušaja savršenstva na prisutnost, na biranje realnih scenarija i uživanja u njima.
S dolaskom Judite došla je i moja promjena. Trenutak kada sam otpustila “moranja”, a dopustila da budem tu i za sebe i za svog muža, uz našu djecu. Sve je i dalje izazov – tuširanje, odlazak iz kuće, dojenje, neprospavane noći, ne korištenje dude, babyhandling, ali ja biram biti fleksibilna, biram uzeti trenutak za sebe jer znam da ako sam ja dobro da ćemo svi biti dobro. Prihvaćam sve posljedice jer su one produkt mojih izbora. Biram skuhati ručak i pospremiti, no to ne znači da manje vremena provodim s djecom, niti da sam u nekim stvarima napravila kompromise, nego da sam svoju djecu uključila u naš život, a ne svoj život stavila na čekanje zbog njih.
Shvatila sam da ne mogu biti ljuta na svijet (iako mi dijete ne prospava noć – jer ne koristi dudu i doji ili ako ja ne odem s prijateljicama van – koje sam odbila 30 puta ili nemam 5 min za sebe jer ne želim ni minutu ostaviti dijete…) jer je to moj izbor. Sve u majčinstvu je izbor, a ovo je trenutno naša stvarnost, moj izbor koji biram svakoga dana, biram neugodno jer iz tog rastem, biram mijenjati sebe, a ne očekivati od drugih da se promijene i naprave stvari umjesto mene.
Svaki dan biram situacije koje mi stvaraju nelagodu jer je posljedica toga red…koliko toliko… I dalje ima dana kada je kaos, ali ja sam oke s tim i ne krivim nikoga, pa ni samu sebe jer to je život i u redu je da je nesavršen. Više me nije briga tko misli da dajem sve od sebe ili je li netko vidio da nam je stan u neredu, biram trenutak, smijeh, sreću sa svojom djecom, dobar odnos s mužem, prihvaćam svoje nedostatke i trudim se biti bolja, a ne okrutna prema samoj sebi.
Sve je stvar perspektive, odluke i izbora. Probaj jedan dan umjesto da bude kaos, birati odluke koje će ti donijeti red, pa tako biraj dva, tri dana u tjednu sve dok ne dođeš na cijeli tjedan. Svaki dan je kaos i borba i to se neće promijeniti, ali možeš promijeniti svoje reakcije i postupke.
Ja sam prošli tjedan otišla na frizuru i prvi put u životu napravila nokte. Staroj Mariji nezamislivo, a novoj Mariji neizmjerna radost. Potičem te da probaš ovaj tjedan napraviti nešto za sebe bez isprike jer djetetu neće biti ništa ako te ne bude sat vremena, a muž će sigurno biti presretan da si odlučila napraviti nešto za sebe. Postoji isprika i izbor… što ćeš ti izabrati?
