Četvrta godišnjica braka

Pišem ovaj tekst dan prije godišnjice jer sam posebno emotivna i jer Karlu svake godine napišem nešto na taj dan.

Zadnjih nekoliko dana osjećam da trebam podijeliti s vama ovaj tekst jer promišljam o braku kakav sam učila na teologiji. Promišljam o bračnoj ljubavi kao slici ljubavi unutar Presvetog Trojstva. O mjestu kroz koje pokazujemo da smo slika Božja kroz ljubav koju dajemo i primamo.

Nisam shvaćala što to znači sve dok nisam ušla u brak, a nisam ni znala da će to biti toliko izazovno živjeti, pogotovo nakon što dođu djeca.

Sjećam se dana kada smo Karlo i ja ušli u vezu. Taj dan je za mene, kada gledam iz ove perspektive, bio dan kada sam donijela najbolju i najhrabriju odluku u svom životu.

Karlo i ja smo najbolji prijatelji iz srednje škole što znači da se poznajemo preko pola života. Skupa smo prošli one najljepše i najteže trenutke, kako ja kažem – skupa smo se odgojili.

U našem odnosu je bilo mnoštvo izazovnih trenutaka jer sam ja donosila krive odluke i jer je on predugo bio u friend zoni. No, hvala Bogu nikad nije kasno. Dobila sam milost da progledam i izaberem najboljeg supruga koji me čekao i koji me od tada svaki dan nosi i podnosi sa svim mojim manama i vrlinama. Naš brak je pun blagoslova, no lagali bi se kada bih rekla da nije teško i izazovno.

Danas kada nam je sve dostupno i kada su vrijednosti iskrivljene, brak je izgubio značenje. U svojoj okolini vidim jako puno primjera gdje žene ispred supružnika stavljaju svoju djecu, svoje neke potrebe koje su trebale ostati u srednjoj školi. Ponekad i sama to radim…

Ulovim se u trenutcima kako ga ne poštujem i ne cijenim dovoljno. Kako pokušavam biti glava kuće i da nemam dovoljno povjerenja. Ulovim se u trenucima kada očekujem previše i kada nisam zahvalna za ono što mi pruža. Očekujem od njega da bude bezgrešan, a teško mi je pogledati samu sebe i prosuditi što ja to dajem za naš brak, koliko kvalitetno, koliko sam ja to “bezgrešna”… Lako se upadne u taj kotač očekivanja i osuđivanja druge osobe jer je jako teško pogledati sebe, pogotovo ako se odnos ne temelji na iskrenosti i komunikaciji.

Prije par dana smo imali dan u kojem je sve išlo po krivu, a ja iz svoje frustracije samo okrivljavala Karla. On je bio kriv za svaki tantrum, lošu odluku, sve što je taj dan pošlo po krivu, a razozi su bili razni, doslovno sam ih izmišljala. Razlozi su bili npr. jer nije pazio, jer je dan prije bio s dečkima, jer nije ranije nešto napravio, jer me prije mjesec dana nije poslušao pa je sada to došlo na naplatu… U toj mojoj frustraciji on je bio smiren i dao mi prostora. Nije se izderao na mene i pokupio se, nije me ni ružno pogledao, a ja sam i dalje bila u svom vrtlogu frustracije.

U jednom trenutku sam zastala i pogledala njega koji se brine za djecu, njega koji je smiren i koji mi daje prostora. U tom trenutku sam napravila ono što mi uvijek pomogne da se vratim u realnost, a to je da sam pronašla zahvalnost.  

Teško se nositi s frustracijama. Ono kako ja to radim je da se trudim fokusirati na sve ono što smo stvorili i sve ono što on daje. Fokusiram se na sitnice, fokusiram se na ono zbog čega sam rekla “da” i na ono zbog čega ga volim. Tada u sebi pronađem snagu i zagrlim ga, a taj fizički kontakt je ono što nitko ne može razbiti.

Kada sam krenula pisati ovaj tekst nisam točno znala u kojem smjeru će ići, ali sada želim da bude podsjetnik nama majkama i ženama da više pažnje usredotočimo na one dobre kvalitete, na 3 stvari na kojima se treba temeljiti svaki brak, a to su iskrenost, uzajamno davanje i otvorenost prema životu.

U ove četiri godine dobili smo dvoje dječice i pokrenuli vlastiti biznis. To je proces koji je zahtijevao puno žrtve, odricanja, brojne krize i prilagodbe, no naša vizija, cilj i komunikacija nas nose da poštujemo jedno drugo, da budemo podložni i da živimo ljubav u punom smislu te riječi.

Zašto sve ovo pišem? Zato što često ljudi misle da je svima brak savršen i da samo oni imaju probleme. Druge idealiziraju i misle da im je lakše, no to nije tako. Realnost je da je svaki dan izbor. Svaki dan biramo hoćemo li problem staviti u sredinu ili izvan nas i naći rješenje.

Za brak je potrebno pokušati davati sebe u punom smislu te riječi drugoj osobi bez očekivanja nečega zauzvrat. Kada svaki dan biraš vas i vaš brak, onda ne može biti neuspješan pa kakav god odgovor s druge strane trenutno bio.
Potrebno je dati prostora jedno drugome, shvatiti da nemamo samo mi žene potrebe nego i naši muževi. Shvatiti da se i njima dogodila velika životna promjena kada su dobili djecu i da i oni moraju otpustiti puno stvari. Shvatiti da njih ne šusaju hormoni kao nas i da im nije svaka stvar koja je nama trenutno bitna i njima bitna, ali da se trude razumjeti nas.

Jedna od stvari kojih se ja uvijek sjetim je situacija koja se dogodila kada je Benjamin imao malo više od godinu dana. Karlo ga je čuvao i on se udario, ja sam napravila dramu jer kako mu se to može dogodit, on ga ne pazi dovoljno… Imali smo takve rasprave cijeli dan i ja sam bila van sebe oko situacije, sve do idućeg dana kada je Benjamin opekao ruku dok sam ga ja čuvala. U tom trenutku mi se svijet srušio. Pa kako se to meni dogodilo….A Karlo u niti jednom trenutku me nije osudio nego je bio apsolutna podrška. Tada sam shvatila njegovu veličinu i moju malenost. Tada sam shvatila da je naš brak iznad djeteta i da se pogreške mogu dogoditi.

Kroz naš nesavršen brak naša djeca najviše uče, a ja ga ne bih poželjela nikakvog drugačijeg nego ovakvog, koji iz godine u godinu ima svoje uspone i padove, koji iz godine u godinu napreduje. Već 14 godina rastemo skupa, od toga 4 godine kroz brak, a ja sam neizmjerno zahvalna na svim milostima koje smo kroz to dobili.
Vama svima koji čitate želim da pronađete snagu da svaki dan izaberete vas i neka vas ova rečenica vodi kroz sve prepreke.

„Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo.„