Ljubav je žrtva <3

Prije par dana sam u parkiću s jednom prijateljicom započela temu o „vremenu za sebe“. Pričale smo o tome kako je na društvenim mrežama stavljen veliki naglasak na bitnost samostalnog vremena majke kako bi „mama bila dobro“, kako bi se „odmorila i došla k sebi“ itd.

Meni osobno je to nezamislivo jer nemam potrebu, štoviše osjećam veliku nelagodu kada ostavim svoju djecu nekome na čuvanje.

Kada sam prvi put došla u tu situaciju i osjetila nelagodu, razmišljala sam si zašto mi je nelagodno, od kuda to dolazi. Možda iz misli da se nitko ne može o njima brinuti na onom nivou koji očekujem? Možda iz potrebe da imam kontrolu nad svim što se događa? Možda zato što ne želim da djeca plaću za mnom dok me nema? A možda samo zato što to tako treba biti.

Kada dobijem osjećaj preplavljenosti i želim otići, pitam se od čega ja to odlazim. Što će se to promijeniti kada ja odem? Što će se to promijeniti kada se ja vratim? Koliko dugo ću biti dobro prije nego opet budem imala potrebu otići i „doći k sebi“? Jesam li se stvarno odmorila i oporavila ako me sve iste emocije zapuhnu nakon nekoliko dana? Jesam li ja stvarno dobila vrijeme za sebe ako su mi kontinuirano u podsvijesti moja djeca i želim otići k njima? Od čega ja to bježim, od čega se odmaram?

Tada sam shvatila da i majčinstvo kao i supružništvo zahtjeva promjenu. Zahtjeva od nas da budemo bolji na svim razinama, da dajemo maksimalno bez očekivanja ičega zauzvrat.

Lako reći, a teško ostvariti…

Od kada je došla Judita, stvari su se jako primijenile. Ja sam počela imati puno veća očekivanja od Karla, prebacila sam mu dio svojih poslova i frustrirala se na njegove pogreške, manjkavosti jer mi je to pomagalo da osjećam manju frustraciju oko toga što sam preplavljena svim stvarima koje su došle s majčinstvom.

Logično, vrlo brzo je došlo do raspada sistema, nisam više samo ja pucala nego i Karlo. Oboje smo bili preplavljeni svim što se događalo iako smo oboje davali sve od sebe. Kako je to moguće?

Nije se znalo tko ima koju ulogu. On je od mene imao očekivanja, ja od njega, a nitko od nas nije bio fokusiran na pravi problem i na pravo rješenje situacije. Nitko od nas dvoje nije pronalazio zahvalnost nego smo bili fokusirani isključivo na ono što druga osoba radi i daje. Tražili smo nekakvo rješenje situacije i zaključak, ali kakvo rješenje i zaključak kada oboje imamo drugačiju viziju, potrebe, mogućnosti…

Pravo rješenje je da svatko od nas pogleda sebe, da svatko od nas proba dati svoj maksimum, ali na način da ništa ne očekuje zauzvrat, da s radošću radimo stvari i uživamo u ulogama koje su nam dane. Ključ promjene ne leži u tome da se promijeni druga osoba, naša situacija, da sve bude kako sam si zamislila, nego u tome da se ja promijenim, da promijenim moj pogled na situaciju i onda neću osjećati preplavljenost nego ću s radošću obavljati sve svoje uloge koje su mi dane.

Kod mene problem leži u organizaciji i lijenosti oko kućanskih poslova što je jako velika stvar kada imaš obitelj. Ja sam odlučila svaki taj posao odrađivati sa zahvalnošću odnosno promijeniti perspektivu i imati očekivanja samo od sebe, a ne od Karla. Promjena je već vidljiva! Dogodilo se upravo ono što sam htjela i očekivala prije, a to je da ja povlačim njega i on povlači mene. Situacija i dalje nije idealna i treba vremena da se usvoje neke navike, no važno je da sve što radim radim s radošću. Trenutno smo u reorganizaciji stana i veselim se vidjeti sve plodove koji će iz ovakve promjene perspektive doći.

Potičem te da sutra sve što radiš radiš iz zahvalnosti i iz mjesta da sve što radiš radiš iz apsolutne ljubavi za svoju djecu i svoga supruga.